Povijest osvježava pripovjedna pamćenja, dozvoljava naknadne, nostalgične priče građanskog društva o nekadšnjoj veličini nacije. o sjajnim pobjedama izgubljenih bitaka. o barbarstvu neprijatelja, o čovječnosti naših itd. Dirljiva priča za ono što je zauvijek izgubljeno i nekada ili nikada tako ponosno kao sada.

Neće biti više dekadentnih, induvidualnih stvaralaca. Sve će biti kollektivno, tako će se u buduće pisati, slikati, komponirati – reče profesor povijesti u gimnaziji minulih poslijeratnih dana. Dotični profa je rekao još neke zapanjujuće stvari: U nas nitko neće stradati zbog svog mišljenja. Sloboda govora i pisanja će zavladati!

Kao na tavanu eksploatacija mrtvih. Meditativna asocijacija guta prašinu.

Mala zavjera protivu logike, daje nova dozorja u umjetnosti. Razotkriva, ironizira učahurene postupke zakonomjernosti..

Psihoanalitički cilj protiv otpora individualnosti subjekta, daje pogibeljene rezultate.

.

Suvremena pedagogija pijanizma uništava kreativnost i rezultira klimpirianjem na glasoviru tisuće i tisuće uniformiziranih izvođača.

Selektivno pamćenje sprečava romanopisce u stvaranju dosadnih, debelih knjiga.

Kod nekih dramatičara se ne može razlikovati govor likova. Svi učesnici u radnji govore jezikom pisca i jako su mudri, pametni.

Poliptičari u svojim memoarima sve su unaprijed znali. Sam tekst vrvi od nelogičnosti ili usputno uveličavajući autore.

Poezija bez retoričnosti, narativnosti i hibridne mudrosti uspješno stiže do dekoracijcke ništavnosti.

Ima li veće gluposti od performancea?

Između teorije i prakse životariti.

Tumačenje ideologije je tumačenje snova.

Stižu poruke…

Dekoracija suvremenog jezika je uočljivo kod nekih velikih govornika.

Najveći zločinci čovječanjstva su bili stvaraoci raznih ideologija.

Problemi komunikacije kod nas: Svi smo jako pametni…. Utjecaj jednopartijskog sistema još traje…

S vremenom razotkrivaš hijerarhiju lažnih vrijednosti u sistemu „dozvoljene bezkonfliktne relevantnosti“.

U svijetu futurističke tehnike naša otuđenost postavlja pitanje: Da li je pračovjek bio sretan?

Nemoguće je točno odrediti početak civilizacije. Valjda je sposobnost opraštanja, prestanak osvjete. No, čovječanstvo ide u obratnom smjeru…

Uh, što hrabro mijenjamo povijest!

(Cenzurirano) Mislim da je vrijeme………………………………………

…………bojim se da…………………………………………………………………..

predmet mog interesa……………………………………………………………….

Kontinuirana fikcija istine i laži, zbilja i priča između riječi u tekstu.

Čovjek, kako to gordo zvuči? Ali, gdje je taj čovjek? Gdje je u masi, koja hoda prema imaginarnom cilju, kao nepoželjni migrant?

U poslijednja dva stoljeća preovladavala je slabost za riješenjem problematike sa ideologijom nove nacionalnih kategorija ispunjenih povijesnim dužnostima.

Ishodišna točka za kolektivno ludilo, nacionalizmom zaraženih naroda, koji svoje podrijeklo vode od doba biblijskih priča do paranoidnih međuovisnosti sa izabranim Bogom.

Naraštaji stvaraju svoje tradicije što minuli i budući podrugljivo odbacuju.

Maler je rekao: Tradicija je šlamperaj!

Kažu da se svemir širi, jednoga trenutka doći će do suživanja. Što to znači?

Da svemir nije beskonačan. Samo glupost je beskonačna!

Negiranje nacionalnih mitova je odricanje i ujedno priznanje stvarnosti.

Približavanje osobnom provjeravanju.

Rasipništvo na sve strane. Previše trošimo hranu. Nepotrebno služimo sa pijaćom vodom. Bahato koristimo razne luksuzne usluge itd. Previše trošimo riječi!

Ubrzana eksploatacija čovjekove sredine dovodi do eksploatacije mrtvih, prije toga pozvatćemo šamane u pomoć.

( KORAK PO KORAK )

Kod automatskog pisanja škart automatski pada u korpu za smeće.

Na kraju ostaje samo relevantni škart.

Crtati književnost, plesati slikarstvo, pričati glazbu je privilegija kritičara.

Vili, moj prijatelj iz djetinjstva stradao je u logoru smrti u Njemačkoj.

Oprosti Vili, što za dan dječjeg holokausta potomci okupatora nisu objavili pjesmu pisanu u tvoj spomen.

Moja osjećanja su za iznajmljivanje – reče kavanska pevaljka. Sve više „klijentele“ za visoku umjetnost.

Skladatelj je arhitekt koji se služi tonovima. Sa opekom i malterom ne stvara se avangardna glazba.

Opsjednut svakdanjim pojavama, zaražen je „prizemljom“.

Skladatelj uzima reprezentativni motiv i pokazuje svoje umjeće mijenjajući ga na bezbroj načina. Jalova igra.

Industrija zabavne glazbe ne poznaje granice banalnosti u uspješnom komercijalnom svijetu.

Poslije izvedbe Beethovenovog gudačkog kvarteta op.131., za bis su izvođači su svirali Piazzolla. Poznati muzikolog je uzdahnuo: Konačno muzike!

Što se tiče vrijednosti, postavlja se pitanje. socijalističke ili suvremene?

Novi sloj „intelektualaca“ želi da se zabavlja za svoje pare.

Izvornost i individualnost nije u sukladu, kod glazbenika prikriva epigonstvo.

Paranoidni strah vlada kod amaterskih stvaralaca od otuđenja njihovih „genijalnih otkrića“.

Nadrealisti ne mogu više zbuniti oguglalu publiku, a prikazivači raznih performancea i ne žele, oni su se već odavno pomirili sa činjenicom da stvaraju za razonodu publike.

Prije otvaranja izložbe umjetnik je još upotrijebio korpu za otpad…

Izbegavajući tradiciju ne želi dati bilo kakvu informaciju u vezi dijela, koje ne barata običajnim postupcima i zahvaljujući tome ne sadrži bilo kakovu misao, kao potvrdu za napredak.

Ne pišem ja – reče pjesnik. Ja sam medij, preko mene pišu Dante, Goethe, Puškin, Krleža. Sve mi je jasno, samo ne kako je moguće da su dotični besmrtnici na drugom svijetu zaboravili osnone pravila poetike?

Zaspao sam nad tvojom knjigom. Hvala! Patim od nesanice. Otkrio si medicinsku umjetnost pisanja!

Primjećuje se samoljublje kod mnogih stvaralaca. Opravdano je kod velikana. Ali ko su ti velikani prošlosti, a koji su sadašnjosti?

U bivšem režimu napetost između rečenog i neizrečenog, ta zdvojnost je dala uspješne pokuse u poeziji,

Da li suvremene vrijednosti zaslijepljuju osim u umjetnosti i na polju gazdinstva državno-demokratskog socijalizma?

Alternativno pisanje? Bilo je krajnje vrijeme za očekivati ga. Da objasnim što je to? Drugi put…

( NEŠTO DRUGO )

Zamislite olimpijske igre bez nacionalnih himni i zastava…

Okamenjena znanost sa pamćenjem jednog slona, ne vidi dalje

od psihoanalitičkog žbunja.

Prelijevaju nas sa beskrajno mnogo podataka, odvikavajući nas da mislimo, a na kraju sve manje i manje znamo.

Medijska umjetnost barata kroz naše džepove i naše živce financirajući

prostornu i vremensku subkulturu.

U zrcalu sa samim sobom, život u dvoje.

Naći nešto pravedno… Taj geigerov brojač uvijek zataji…

Napuštene zgrade, domovi padaju u depresiju. U prašnjavim prozorima prije samoubojstva objekta piše velikim slovima čitko: IZDAJE SE.

U prijašnjem životu svatko je bio značajna ličnost. Kao Semiramis, Kleopatra, Napoleon, Aleksandar Veliki itd.Samo sam ja bio prljavi štakor u zapušenoj kanalizaciji.

Samoubojstvo je preuzimanje uloge Boga.

Da li si sposoban za smrt? Da li si sposoban da ovjekovječiš multikapitalistički liberalizam?

Smrt ne želi ozdraviti. Prosim, poštedite me reklama raznih čudotvornih lijekova!

Esejizacija transcendentnog je skrivajuća opozicija prema postojećoj dirigiranoj ideologiji.

( 27. listopada 2o19.g.)